Dok se jesen polako pretvara u zimu, a dani postaju sve kraći, Svi sveti nam dolaze kao rijetka prilika da zastanemo. U svakodnevici koja ne staje, ovaj je blagdan jedan od onih malobrojnih datuma kad se gotovo cijela zemlja, bez dogovora, okreće istome: sjećanju na ljude kojih više nema.
Običaj je jednostavan i poznat svakome. Obitelji odlaze na groblja, čiste grobove, nose cvijeće, najčešće krizanteme, i pale svijeće čiji se plamen u večernjim satima pretvara u more toplih svjetala. Za mnoge je to najljepša slika jeseni, mirna i tiha, ali i pomalo teška. Svaka svijeća ima svoju priču, a svaka priča podsjeća na nekoga tko je bio dio naših života.
U vremenu u kojem se sve događa brzo, Svi sveti uče nas sporosti. Dovoljno je stajati nekoliko minuta uz grob, prisjetiti se nečijeg glasa, običaja, rečenice koju je ponavljao. Psiholozi često ističu da nam obredi sjećanja pomažu u prihvaćanju gubitka jer daju okvir za osjećaje koje je inače teško izraziti. Nije nužno biti vjernik da bi se osjetila težina i ljepota tog trenutka.
Ovaj blagdan ima i društvenu dimenziju. Groblja tog dana postaju mjesta susreta: ljudi koji se godinama nisu vidjeli, rodbina iz drugih gradova, susjedi iz djetinjstva. Kratki razgovor između grobova često se pretvori u razmjenu uspomena, a mlađima je to prilika da čuju priče o precima koje inače nikad ne bi saznali. Tako se sjećanje prenosi s generacije na generaciju.
Za one koji ove godine ne mogu doći na groblje, jer žive daleko ili im zdravlje to ne dopušta, nije sve izgubljeno. Svijeća zapaljena kod kuće, molitva ili obična razglednica obitelji također su način da se nekoga prisjetimo. Važnije od mjesta je namjera.
Svi sveti nisu dan tuge, nego zahvalnosti. Nakon njih dolazi Dušni dan, ali i sve kraći, hladniji dani u kojima se okupljamo oko svojih najmilijih. Možda je upravo to poruka ovog blagdana: dok smo zajedno, vrijedi se i češće sjetiti jedni drugih.
