Zašto je Slavonija nekad hranila pola Europe

Zašto je Slavonija nekad hranila pola Europe

Nije to bila priča koju su Slavonci izmislili iz nostalgije.
Slavonija je doista nekad hranila pola Europe.

Kad bi se krajem 19. i početkom 20. stoljeća pogledalo prema istoku Hrvatske, vidjela bi se nepregledna polja žita, kukuruza i zobi. Zemlja je bila teška, masna, crna – takva da se plug znao zalijepiti, ali je davala rod kakav se rijetko gdje mogao dobiti. Nije slučajno da su austro-ugarske vlasti Slavoniju zvale žitnicom Monarhije.

Svako selo imalo je konje. Ne jednog, nego po nekoliko. Konj nije bio luksuz, nego radnik, prijevoz i ponos kuće. Po selima su se čule zaprege, mlinovi su radili dan i noć, a željeznica je iz Slavonije vozila žito prema Beču, Budimpešti, Pragu, Trstu.

Slavonska sela tada nisu bila siromašna.
Kuće su bile duge, dvorišta široka, hambari puni. Zemlja se nasljeđivala, radila se generacijama i znalo se da tko ima zemlju – ima sigurnost. Djeca su ostajala. Odlazilo se rijetko i s razlogom.

Ali onda su došla stoljeća u kojima se Slavonija stalno nečemu prilagođavala – a nikad odlučivala.

Ratovi su odnosili ljude. Države su se mijenjale, granice povlačile, a zemlja je ostajala ista – samo sve zapuštenija. Nakon Drugog svjetskog rata došla je kolektivizacija. Zemlja više nije bila samo obiteljska, nego “svačija”, a kad je svačija – često je ničija.

Industrijalizacija je mladima obećavala lakši život u gradovima. Trbuh je još uvijek hranila Slavonija, ali mozak i odluke bili su daleko. Seljak je postao nevažan, iako je radio najvažniji posao – hranio druge.

A onda, tiho i bez buke, počelo je iseljavanje.

Prvo su odlazili pojedinci – u Njemačku, Austriju, preko oceana. Danas odlaze cijele obitelji. Polja su ista, zemlja je ista, ali ruke koje su je znale obraditi – nestaju.

Ironija je bolna:
zemlja koja može nahraniti pola Europe danas gleda kako joj djeca traže kruh drugdje.

Slavonija nije osiromašila zato što nije mogla.
Osiromašila je jer joj se stalno govorilo da nije važna.

A možda će se jednom opet sjetiti ono što se nekad znalo:
da bogatstvo ne počinje u uredima, nego u zemlji – i u ljudima koji na njoj ostaju.