Neke se duše rađaju s neobjašnjivom sposobnošću da čuvaju svijet oko sebe. Da ga drže nježno, kao da je od kristala, a ipak ga nose visoko, kao najdragocjeniji dar. O Ireni Katalinić, ženi koja je donedavno stajala na čelu lokalne turističke zajednice, može se govoriti upravo tim tonom: tihim, pobožnim, gotovo šaptom. Jer njezin rad, makar viđen samo iz daljine, nosi onu rijetku vrstu svjetlosti — svjetlost koja istodobno obasjava i zacjeljuje.
Iako je osobno ne poznajem, prateći njezine tragove, osjećao sam se kao putnik koji pronalazi putokaze napisane rukom nekoga tko voli — istinski, bez računice, bez uvjetovanja. Sve što je činila za svoj kraj djelovalo je kao produžetak njezina srca. U svakom osmijehu koji je zabilježila, u svakoj narodnoj nošnji koju je ponosno predstavila, u svakoj manifestaciji koju je nježno, ali odlučno nosila na svojim plećima, osjetio se njezin neizrečeni zavjet. Kao da je u sebi nosila jedno staro, neprekinuto obećanje:“Bit ću čuvarica onoga što smo bili, glas onoga što možemo postati.”Bicko Selo, to ravničarsko gnijezdo tišine i nebeske širine, oblikovalo je njezin duh kao što vjetar oblikuje žitna polja: ne naglo, nego strpljivo, iz godine u godinu, dok ne nastane nešto čvrsto i nježno u isto vrijeme. I zato se, kad razmišljam o Ireni, uvijek pojavi slika žene koja stoji pred prostranom ravnicom, osluškuje žubor Biđa i zna — duboko u sebi — da ljepota njezina zavičaja ne smije potonuti u zaborav.
Izgradila je most spojen od niti tradicije i sutrašnjice, pleten pažljivo, gotovo obrednim strpljenjem. Jer nije lako biti čuvar identiteta — to je posao za one rijetke, za one koji u sebi nose dovoljno tišine da čuju ono što drugi ne primjećuju: šuštanje starih suknji, zvuk tambure, pjev predvečerja koji se rađa iz topline ognjišta. Na njezinim se objavama nije osjećao trud — osjećao se poziv. Kao da ju je sama Slavonija dotaknula po ramenu i rekla:“Povedi me, predstavi me, učini da me opet vide onima očima koje znaju voljeti.” U tome je uspjela. Ne zato što je bila u poziciji, nego zato što je bila — svoja. Njezina skromnost bila je njezin najsnažniji adut, njezina postojanost najtiši trijumf. A njezina ljubav prema kraju činila je sve što je dotaknula toplijim, dubljim, ljudskijim.Ponekad se dogodi da netko, koga nikada nismo upoznali, dotakne ono u nama što dugo spava. Da nas podsjeti kako se tradicija ne čuva samo pjevanjem i nošnjama, nego i poniznošću, i dobrotom i vjerom da se tradicija uvijek isplati čuvati. Zato mi se kao najiskreniji, najprirodniji naslov za ovaj zapis nameće:“Biđanka”Ona što nastavlja čuvati tradiciju i kad ode s pozornice. Ona koju zajednica pamti dugo nakon što se ugase reflektori i završnu riječ odnesu vjetrovi ravnice. A takve se svjetlosti ne gase.One prelaze iz ruku onih koji su ih nosili u srce onih koji će ih naslijediti.
Tekst: Antun Lukšić
