U malom gradu Nova Gradiška, gdje su žubor rijeke Šumetlice i tihe ulice još uvijek čuvari zaboravljenih vremena, živi Ivanka Špoljarić, žena čije ruke plešu kroz vunene niti poput dirigenta koji vodi orkestar nevidljivih tonova. Njeno pletenje nije obično niti zahtijeva igle ili kukice – ona plete pomoću prstiju, oslobađajući se alata i dopuštajući da tekstura materijala sama diktira ritam i oblik.
Svaka petlja koju stvori nosi dah tradicije, ali i modernog uvida u jednostavnost, nježnost i snagu dodira ruku s prirodnim materijalom. Ivankine ruke stvaraju svjetove od konca. Lutke za djecu, male i velike, svaka sa svojom osobnošću, oblikovane su s pažnjom i strpljenjem. U njima se osjeća i duboka povezanost s tradicijom – poput naroda koji je stoljećima, bez igala, preplitao trake, remene i ukrase. Ovdje, u ovom djelu, pletenje prstima nije samo tehnika; ono je priča, jezik kojim Ivanka komunicira s materijalom, s djecom, s posjetiteljima i s vlastitom unutarnjom potrebom da vrati ono što je ljudima oduvijek pripadalo: dodir prirode, toplinu i sigurnost.
Pogled na njezine radove otkriva filozofiju koja se kroz pletenje šulja poput nježnog povjetarca: povratak prirodnim materijalima. Za Ivanku, vuna, pamuk i prirodne niti nisu tek izbor – oni su obvezatni. Djeca zaslužuju dodir topline, a odjeća i konfekcija, sve ono što nas okružuje, ne smije zaboraviti svoje korijene u prirodi. Pletenje prstima, ovdje pretočeno u lutke, trake i ukrasne detalje, ujedno je i poziv da se vratimo jednostavnom, autentičnom, onom što ne zagađuje i ne odmiče nas od onoga što je prirodno. Tehnika kojom Ivanka rukuje zahtijeva strpljenje i osjetljivost. Svaka petlja pod prstima stvara strukturu koja je i čvrsta i nježna, pruža stabilnost i toplinu. Ova jednostavnost oslobađa od pretrpanih alata i omogućuje puni dijalog s materijalom. Svaka lutka koja nastane u njenim rukama govori o pažnji, njezi, ali i mudrosti koja se stječe samo iskustvom – znanju da je pletenje prstima više od rukotvorine; ono je poezija pokreta, meditacija, tradicija i suvremenost u istom dahu. U svijetu koji sve više zaboravlja prirodne materijale i ljudski dodir, Ivanka Špoljarić stoji kao tiha braniteljica autentičnosti. Njene ruke podučavaju da ništa ne može zamijeniti neposrednost dodira niti ono što se stvara iz srca i prstiju. Lutke, šarene i tople, djeci pružaju ne samo igru, već i dodir prirode, podsjećaju na jednostavne istine i ljepotu u materijalu koji diše.
Njezina priča nije samo o pletenju; ona je oda tradiciji, odu prirodi i ruci koja zna. Svaka fotografija koja je prikazana uz ovaj tekst, svaka lutka koju gledatelj vidi, govori jezikom kojeg ni riječi ne mogu potpuno dočarati: to je jezik strpljenja, ljepote i poštovanja prema materijalu, prema djeci i prema onome što čovjek, u svom dodiru s prirodom, uvijek može stvoriti.
Tekst: Antun Lukšić
