Nekoliko sitnih kovanica u dlanu — jedna kuna, dvije kune, pedeset lipa, deset lipa — a u glavi cijeli jedan svijet. Tri godine nakon uvođenja eura, prizor poput ovog i dalje zna izmamiti knedlu u grlu.
Za mnoge Hrvate kuna nije bila samo valuta. Bila je mjera vremena — koliko je koštao burek ujutro prije škole, koliko je trebalo za kino kartu, koliko su bake i djedovi znali strpati u dječju ruku “za bombone” i to je stvarno bilo dovoljno za bombone. Danas ta ista kovanica od dvije kune vrijedi manje od trideset centi, a opet, kad je netko pronađe u starom novčaniku ili na dnu ladice, teško je ne zastati na trenutak.
Sjećanje na kunu nije nostalgija za novcem. Ono je nostalgija za vremenom kad je taj novac još imao svoju težinu u svakodnevici — kad se s njim moglo otići u dućan i doista nešto donijeti kući, ne razmišljajući previše o cijeni. Danas taj isti “kruh, jaja, mlijeko” ostavlja praznu peraju u novčaniku, a razlika u vrijednosti valute tu, naravno, nije jedini krivac — poskupljenja su svoje odradila neovisno o tome kojim se novcem plaćalo.
Ipak, u tih nekoliko sitnih kovanica na dlanu stane više uspomena nego što bi itko očekivao. Sitniš koji više ne vrijedi gotovo ništa, a opet vrijedi cijelo jedno djetinjstvo.
