Ima jutara koja se ne mjere satom, nego mirisom. Nedjelja ujutro za mnoge od nas još uvijek miriše na juhu koja se kuha od ranog jutra, na kavu koja se ne pije u žurbi i na kuhinju u kojoj je netko, bez ijedne riječi, već pripremio sve što nam treba.
Sjećate se? Zvona iz obližnje crkve, bakine ruke zamršene u tijestu, djed s novinama za stolom i ono posebno, toplo svjetlo koje je kroz prozor padalo na bijeli stolnjak. Nitko nije gledao u mobitel. Nitko nije žurio. Nedjelja je bila dan kad se svijet na trenutak zaustavio, a mi smo bili samo djeca kojima je jedina briga bila hoće li biti kolača.
Danas nam se čini da je vremena sve manje. Posao, obaveze i rokovi ispunjavaju dane, a nedjelja se često pretvori u pripremu za ponedjeljak. A onda, kad se netko iz obitelji ne javi, kad stol postane malo prazniji ili kad zamirišu poznati okusi, shvatimo koliko su nam te male stvari zapravo značile.
Možda je upravo zato nedjeljni ručak važniji nego ikad. Ne zbog jela, nego zbog ljudi oko njega. Zbog smijeha koji se čuje kroz kuću, priča koje se ponavljaju i svih onih koji dođu, i onih kojih više nema, ali su zauvijek u svakom zalogaju i svakoj rečenici koju izgovorimo.
Ako možete, danas nekome pokucajte na vrata. Nazovite majku, oca, baku, prijatelja kojeg ste dugo zanemarili. Sjednite za stol bez razloga. Skuhajte juhu, makar jednostavnu. Jer jednom ćemo se, kad vrijeme prođe, sjećati upravo ovakvih nedjelja.
Ugodna nedjelja svima, u zdravlju i uz one koje volite


