Dok se jesen polako pretvara u zimu, slavonska sela ponovno mirišu na dim i svježe pečenu kobasicu. Svinjokolja, jedan od najljepših i najdugovječnijih seoskih običaja, i ovih dana okuplja obitelji, susjede i prijatelje, a sve govori u prilog tome da ova tradicija nikada neće izumrijeti.

Dan počinje rano, uz zajednički doručak i rakijicu za dobar početak posla. Nedugo zatim na stol stiže pita s makom i orasima, a ručak, kako to već ide, nije ni daleko. Domaćice u međuvremenu pripremaju sve što stane: svježu juhu, gulaš, palentu, pire od krumpira, kiseli kupus i brojna druga jela od onoga što su stigle “ubrati na svinjokolji”.

Između doručka i ručka obično stigne i džigerica kao mala užina, jer posla ima puno, a snaga se mora čuvati. Nakon ručka na red dolaze slasne domaće krofne, a čašica rakije i kuhano vino, koje tijelo lijepo zagrije po hladnom danu, uvijek su negdje u blizini.

Kad se posao privede kraju, počinje i omiljeni dio dana: svježe pečena kobasica, koju netko mora “testirati” prije nego što se pohrani. Kaže se da zna biti ljuta pa se oko toga, u šali, uvijek zaigra mala svađa. Uz kobasicu na stolu se nađu i krumpir, krvavice i čvarci, a iz kuhinje se još dugo vuku mirisi i smijeh.


Svinjokolja je tako puno više od pripreme zimnice: to je dan zajedništva, pomaganja i priča koje se prenose s koljena na koljeno, običaj koji slavonska sela čuvaju kao dio svog identiteta.



