Današnja mladež vjeruje da je Black Friday trenutak kolektivne nepravde u kojem televizor koji je jučer koštao 799 kuna danas košta 799 eura, samo s većim fontom i agresivnijom bojom. Kapitalizam pritom nudi iluziju sudjelovanja: kupac se osjeća prevaren, ali uključen. Ima karticu lojalnosti, ima notifikaciju, ima osjećaj da je dio nečega većeg – potrošačkog krda koje juri prema blagajni uvjereno da je brzina isto što i pamet.
No pravi Black Friday u Hrvatskoj nije imao blagajne, kartice ni redove. Imao je samo potpis, pečat i telefonski poziv iza zatvorenih vrata. Trajao je godinama i odvijao se u tišini, bez reklama, jer ono što se dijeli besplatno ne treba marketing.
Bilo je to vrijeme kad se država rasprodavala u kunama, a danas se posljedice zbrajaju u eurima.
Proces se zvao pretvorba, jer je riječ zvučala dovoljno tehnički da sakrije činjenicu da se radi o temeljitoj promjeni vlasništva, odgovornosti i pamćenja. Društveno vlasništvo, ono čudno stanje u kojem je sve bilo ničije i svačije, pretvoreno je u privatno – ali ne privatno u smislu tržišta, nego privatno u smislu „moje“.
Tvornica koja je hranila tri generacije pretvarala se u „neperspektivan subjekt“. A neperspektivan subjekt, kako znamo, nema budućnost, ali ima izuzetno perspektivno zemljište.
Tvornice su najprije proglašene gubitašima. Ako kojim slučajem nisu bile u gubicima, to se brzo ispravilo. Uklonilo bi se tržište, preusmjerilo narudžbe, potpisali bi se ugovori s povezanim tvrtkama, a bilance bi se prilagodile novoj stvarnosti. Stvarnosti u kojoj poduzeće ne vrijedi jer je netko odlučio da ne vrijedi.
Radnici su u tom Black Fridayu bili kolateralna roba. Dolazili su na posao da bi saznali da posao više ne dolazi njima. Direktor bi održao govor, nešto između ratnog morala i pogrebne propovijedi:
„Moramo se prilagoditi tržištu.“
Kad je vrijednost svedena na minimum, nastupio bi kupac. Ozbiljan čovjek u ozbiljnom odijelu, često s ratnim referencama, uvijek s vizijom. Vizija je, doduše, bila nevidljiva, ali se pretpostavljalo da postoji jer ju je izgovorio dovoljno samouvjereno.
Tako su nastali bogataši. Ne radom, ne idejom, nego tajmingom. Bili su na pravom mjestu, u pravo vrijeme, s krivim moralom. Ali moral tada nije bio u ponudi – rasprodan je još na samom početku.
Cijena? Simbolična. Ponekad par stotina tisuća kuna za imovinu vrijednu desetke milijuna. Ponekad preuzimanje dugova koji se nikad neće vratiti. Ponekad kredit iz državne banke, uz blagoslov države koja se upravo odrekla imovine da bi financirala vlastito osiromašenje.
Ako je itko ikad stvarno platio jednu kunu za tvornicu, to je bilo tek pitanje estetike. Suština je bila ista: popust od sto posto, uz obavezan gubitak radnih mjesta.
Zato, draga mladeži, kad danas kukate da vas je trgovina prevarila jer je popust lažan, sjetite se da ste vi barem kupili nešto.
U devedesetima se kupovalo:
sve
odjednom
bez namjere da se ikad koristi, već proda
Radnici kao nusproizvod
Radnici su u toj priči bili smetnja, ali kulturna. Njih se nije moglo samo ukloniti – trebalo ih je umiriti. Održavali su se sastanci na kojima se govorilo o „nužnim rezovima“, „tranzicijskim teškoćama“ i „privremenim mjerama“. Privremenost je, kao i obično, trajala zauvijek.
Ljudi koji su gradili pogone, radili prekovremeno i vjerovali da firma postoji barem jednako dugo koliko i oni, pretvarali su se u višak. Ne višak strojeva, nego višak ljudi. Strojevi su imali tržišnu vrijednost, ljudi su imali Zavod za zapošljavanje.
Otpremnine su isplaćivane u kunama koje su nestajale brže nego što je nestajala industrija. Tko je imao sreće, kupio je novi hladnjak. Tko nije, kupio je vrijeme do sljedeće neizvjesnosti.
Nova klasa bez savjesti
Tako je nastala nova elita. Ljudi koji nisu stvorili tvornice, ali su ih posjedovali. Nisu razvili proizvode, ali su raspolagali zemljištem. Nisu zapošljavali, ali su otpuštali s autoritetom vlasnika.
Nazivalo ih se poduzetnicima, iako su se rijetko bavili poduzetništvom. Bavili su se pretvorbom vrijednosti u nekretnine, industrije u beton, rada u kvadrate. Na mjestu hala niknuli su trgovački centri, jer trgovina ne traži radnike s iskustvom, nego potrošače s kreditima.
Država je promatrala proces s izrazom roditelja koji gleda kako mu dijete prodaje obiteljsku kuću kako bi kupilo brendiranu jaknu. Nije se slagala, ali je shvaćala da su vremena teška i da se mora pustiti tržište da odradi svoje.
U nekom trenutku apsurd je postao toliko gust da se mogao rezati žlicom. Tvornice su zatvarane jer nisu bile konkurentne, dok su istovremeno uvoženi proizvodi koji su se nekoć proizvodili upravo u tim tvornicama. Govorilo se o modernizaciji, dok se rastapao temelj svake ozbiljne ekonomije – proizvodnja.
Sve se odvijalo uz ozbiljna lica i ozbiljne izjave. Nitko se nije smijao, jer nije bilo šale. A opet, sve je izgledalo kao loša komedija u kojoj se scenarij piše u hodu, a publika plaća ulaznicu cijeli život.
Od kuna do eura, od hale do ruševine
Danas, kad su kune zamijenjene eurima, a Black Friday se slavi s digitalnim odbrojavanjem, ostale su ruševine. Ostala su prazna zemljišta, preimenovana u „investicijski potencijal“. Ostale su generacije koje ne znaju kako je izgledalo raditi u tvornici, ali znaju kako je biti zamjenjiv.
Razlika je samo u valuti. Tada se rasprodavalo u kunama, danas se dugovi mjere u eurima. Tada se govorilo da nema alternative, danas se govori da je kasno.
Ako je današnji Black Friday popust, onda je on samo blijeda kopija onog pravog, originalnog, domaćeg. Onog u kojem se nije kupovalo uz popust, nego se popustilo svemu: zakonima, radnicima, budućnosti.
To nije bio dan.
To je bilo razdoblje.
I još uvijek traje – samo bez reklama.
Tekst i fotografija, Antun Lukšić
