U dugim zimskim večerima Slavonije, kad bi se magla spustila niz sokake i kad bi snijeg škrgutao pod opancima kao stara daska pod težinom vremena, selo bi se skupljalo u kućama koje su mirisale na dim, kuhano vino i svježe oguljenu kukuruzovinu. Tada je dolazilo vrijeme čijanja gusaka – običaja koji nije bio tek posao, nego cijeli mali svijet, sazdan od topline, smijeha, šapta i priča koje su se prenosile s koljena na koljeno.
Stare slavonske kuće, s debelim zidovima i niskim stropovima, u takvim su noćima bile prepune života. U velikoj sobi, oko masivnog drvenog stola, sjedile su žene – marame čvrsto svezane, rukavi zavrnuti, a prsti brzi i vješti. Pred njima se bijelilo guščje perje, mekano poput snijega koji nikad ne hladi. Svako pero imalo je svoj put: iz guske, kroz ruke žena, u perinu koja će grijati mladenku, dijete ili starca. Dok su čupale perje, razgovarale su – o svemu i svačemu. O proteklim radovima u polju, o djeci koja su otišla u grad, o udajama i svadbama, o bolestima i radostima. U tim se riječima tkala svakodnevica sela, jednostavna i teška, ali puna smisla.
U kutu sobe pucketala je peć. Uz nju su sjedili muškarci, s čašicama domaće rakije u rukama. Šljivovica ili kruškovača grijala je grlo, a razgovor se polako razvijao, kao dim koji se dizao prema stropu. Pričalo se o lovu, o davnim zimama kad je snijeg bio do pojasa, o konjima koji su nekad vukli kola kroz blato. A kad bi djeca prišla bliže, oči širom otvorene, tada bi započinjale priče i legende: o vilama što plešu uz šumske potoke, o vukodlacima što se skrivaju u šumama, o ukletim mlinovima i izgubljenim blagima. Djeca su slušala bez daha, držeći se majčinih suknji, osjećajući kako se strah i uzbuđenje miješaju s toplinom sobe. E da, noćas se neće baš mirno spavati.
Djeca nisu bila samo slušatelji. Dok su odrasli radili, oni su se igrali po podu, u perju koje je padalo kao snježna mećava. Bacali su ga jedno na drugo, smijali se, skrivali male ruke u bijelim hrpama. Ponekad bi ih netko opomenuo, ali nitko se nije istinski ljutio – jer i taj je smijeh bio dio običaja, znak da kuća živi.
A tu su bili i mladi. Djevojke su sjedile među ženama, ali su krajičkom oka gledale prema mladićima uz peć. Mladići su se pravili važni, sipali rakiju starijima, ali su misli bile drugdje. Jedan pogled, jedan stidljiv osmijeh, dodir ruke dok se dodaje zdjela s perjem – i srce bi zakucalo jače od vatre u peći. Mnoga su se poznanstva upravo tu rodila, među perjem i pjesmom, u večerima koje su trajale do kasno u noć. Kad bi se zapjevao bećarac, cijela bi se kuća orila, a smijeh bi se razlijevao kao vino iz prepunog bokala.
Čijanje gusaka nije bilo samo priprema za zimu; bilo je to vrijeme zajedništva. Selo se okupljalo, ljudi su jedni drugima pomagali, znajući da će sutra netko drugi otvoriti vrata svoje kuće. U tim su se večerima brisale razlike, dijelile brige i radosti, a perje, to naizgled obično blago, postajalo je simbol topline doma i trajnosti običaja.
Danas su te sobe tiše. Peći se rijetko lože, “perine” se kupuju, a priče se gledaju na ekranima. No ako dobro osluhneš, u starim kućama Slavonije još se može čuti šapat tih večeri. U zidovima je ostala toplina ženskih ruku, u podovima smijeh djece, u dimnjacima odjek muških priča. Čijanje gusaka možda je nestalo iz svakodnevice, ali živi u sjećanju – kao bijelo pero nošeno vjetrom vremena, lagano, ali postojano, podsjećajući nas tko smo bili i odakle dolazimo.
Tekst i fotografija, Antun Lukšić
