Stariji Brođani još se sjećaju ljeta kada je Sava pala na neuobičajeno nizak vodostaj. Bilo je to u razdoblju dugotrajne suše, kada kiša tjednima nije padala, a rijeka se svakim danom povlačila sve dalje od obale.
Ujutro su se ljudi okupljali uz Savu i gledali prizor kakav se rijetko viđa. Ondje gdje je inače bila voda, pojavili su se šljunčani sprudovi, stare grede i ostaci drvenih konstrukcija. Ribari su govorili da se vidi „dno koje inače ne želi biti viđeno“.
Djeca su prelazila dijelove korita koji su inače bili pod vodom, a stariji su upozoravali da se rijeka nikada ne smije podcijeniti, čak ni kada izgleda mirno. Grad je tih dana imao neobičan ritam – ljudi su dolazili na obalu ne zbog kupanja, nego zbog gledanja.
Povijesno je poznato da je Sava znala imati ekstremne oscilacije vodostaja, no to ljeto ostalo je zapamćeno jer je rijeka nakratko otkrila vlastitu prošlost. Neki su tvrdili da su vidjeli ostatke starih čamaca, drugi da su prepoznali mjesta na kojima su nekada bile skele.
Nekoliko tjedana kasnije, voda se vratila. Sava je ponovno prekrila sve tragove, kao da se ništa nije dogodilo. No oni koji su to jutro bili uz rijeku znali su da su svjedočili nečemu rijetkom – trenutku kada je Slavonski Brod vidio svoju rijeku bez njezina uobičajenog lica.
I danas, kada se govori o sušnim ljetima, stariji će reći:
„Nije to bilo ništa, sjeti se kad je Sava pokazala dno.“
