U selima uz Savu, ondje gdje se ravnica ne prekida pogledom nego sjećanjem, Božić nikada nije bio samo blagdan. Bio je to događaj koji se ne mjeri satima, nego tišinom koja nastupi kad se sve obavi kako treba.
Stariji su govorili da se u posavskim selima Brodsko-posavske županije Badnja večer nije smjela dočekati u žurbi. Dan je započinjao prije svitanja. Muškarci su izlazili u mraz po badnjak — ne bilo kakav, nego onaj koji je pao sam ili je bio odabran s poštovanjem, jer se vjerovalo da drvo pamti ruku koja ga siječe. U kuću se unosio uz riječi: “Faljen Isus, domaćine, badnjak vam dolazi.” Iskre iz ognjišta nisu se brojile iz praznovjerja, nego iz nade — koliko iskri, toliko zdravlja i blagoslova.
U kući je mirisalo na slamu razastrtu po podu. Djeca su se u njoj igrala, ali tiho, jer se vjerovalo da u toj noći svaka riječ ima težinu. Pod stolom je stajalo žito, na stolu kruh, svijeća i malo soli — ništa više nije bilo potrebno da se simbolički prizove red u svijetu.
A onda bi, kad se sumrak spusti nad Savu, selo utihnulo.
Prema zapisima etnologa koji su u 20. stoljeću bilježili vjerovanja starijih Posavljaka, upravo se u toj tišini događalo nešto važno. Govorilo se da se u božićnoj noći „otvara svijet“, da se granica između živih i mrtvih, između zemlje i neba, na trenutak stanji. Zato se nije smjelo psovati, galamiti ni zatvarati vrata. Duše predaka, govorilo se, obilaze kuće da vide je li sve kako treba.
U nekim selima uz Savu pamti se i kazivanje da su pastiri, vraćajući se s polnoćke, znali zastati kraj rijeke jer bi se nad vodom dizala neobična svjetlost — ne poput vatre, nego kao da se mjesec rasuo po magli. Nije to bila priča o čudu koje se vidi očima, nego o osjećaju koji se nosi kući i šuti o njemu cijeli život.
Crkva je bila puna, ali nitko nije govorio glasno. Zvona su zvonila sporije nego inače, kao da i ona znaju da se ne smije remetiti red noći. Kad bi se ljudi vraćali kućama, snijeg je škrgutao pod opancima, a dim iz dimnjaka dizao se ravno u nebo — znak, govorilo se, da će godina biti mirna.
U tim selima Božić nije bio spektakl, nego zavjet. Zavjet da će se kuća držati na okupu, da se zemlja neće zapustiti i da se mrtvi neće zaboraviti. I zato, i danas, kad se u Posavini u božićnoj noći na trenutak utiša vjetar, stariji će reći da to nije slučajno.
To je samo selo, na kratko, ostalo samo sa sobom.
Tekst i ilustracija, Antun Lukšić
