Kada bi Slavonski Brod imao srce od mjedi, ono bi kucalo u ritmu limene glazbe „Željezničar“ — ansambla koji je, još od 1930. godine, rastao zajedno sa svojim gradom, kao prijatelj, suputnik i kroničar njegovih tišina i njegovih svečanosti. U trenutku kada su ga osnovali željezničari i namještenici gradske čitaonice, zasigurno nisu znali da će stvoriti nešto što će postati više od glazbenog odreda — nešto što će postati tradicija, uspomena, himna grada.
Prvi su put zasvirali 1931. godine, skromno i s ponosom, u vremenu kada je zvuk limene glazbe bio i poziv i obećanje: da se zajednica može okupljati oko tonova, da melodija može biti most, da radničke ruke mogu stvarati ljepotu jednaku onoj umjetnikâ.
Od tada do danas, više od 90 godina neprekinutog djelovanja, orkestar je postao tihi službenik grada; uvijek prisutan, uvijek spreman dati notu više kada ju vrijeme zatraži — na svečanostima, u procesijama, u povorkama radosti i tugama zajedništva.
U Slavonskom Brodu nema svečanosti bez njihove glazbe. Ona je zvonak dah jutarnjih budnica, miris proljetnih povorki, srčanost u ritmu koraka djece i odraslih.
Na Dječjim pokladnim svečanostima, brodskim karnevalima, orkestar predvodi veselu šarenu rijeku ljudi.
U procesiji Tijelova u Župi Gospe Brze Pomoći, njihova glazba ne samo da uveličava svečanost — ona ju drži na okupu, kao zlatna nit koja spaja nebo i zemlju.
Na Svjetski dan glazbe i u sklopu Brodskog glazbenog ljeta, oni su temelj i pozornica istodobno, znak da glazba ovdje nije dekoracija nego način života.
Njihov repertoar je putovanje: od budnica starog vremena, tradicionalnih koračnica, pa sve do popularnih skladbi koje odjekuju ulicama i trgova.
Nerijetko dijele pozornicu s gostujućim solistima i prijateljskim orkestrima, potvrđujući da je glazba živa jedino kad se dijeli.
Sastav broji 45–60 članova, ovisno o godini, i ostaje trajni magnet za mlade glazbenike, koji pod njihovim vodstvom uče prve koračnice i prve vještine zajedničkog stvaranja.
Kroz Savez amaterskih puhačkih orkestara Slavonije i Baranje, „Željezničar“ se povezuje s drugim orkestrima, sudjeluje na smotrama i širi svoj glas izvan granica Broda.
Iako su javno dostupni izvori o voditeljima glazbe „Željezničar“ fragmentirani, povijesne bilješke ipak čuvaju tragove onih koji su oblikovali glazbu, pomogli joj da preživi ratove, promjene društava, vrijeme.
U ranim godinama glazbe, voditelji su bili pretežno željezničari — samouki glazbenici, puhači snažnih pluća i još jačeg entuzijazma. Njihova imena rijetko se spominju u današnjoj dokumentaciji, no znamo da su bili ljudi koji su radili po cijele dane, a onda noćima vježbali da bi orkestar bio spreman za sljedeći nastup.
Njihov je rad bio dragovoljan, a strast neupitna.
Nakon rata orkestar doživljava organizacijski uzlet.
U tom razdoblju djeluju voditelji koji se pojavljuju i u dokumentima grada — među njima su glazbenici povezani s edukacijom mladih i radom u lokalnim ustanovama. Grad prepoznaje njihovu ulogu u podizanju glazbenog standarda i razvoju mladih puhača.
Oni uvode sustavnost, nove aranžmane, disciplinu i prve prave koncerte.
Voditelji novijeg doba bave se ne samo glazbom, već i oblikovanjem programa, suradnjama i uključivanjem mladih. Surađuju s gradom, kulturnim ustanovama i školama, čineći glazbu dostupnom i privlačnom.
Iako suvremeni izvori rijetko navode imena, dokumenti gradske uprave potvrđuju da su voditelji glazbe sudjelovali u brojnim inicijativama nagrađivanim od strane grada i kulturnih ustanova.
Za Slavonski Brod, Gradska limena glazba „Željezničar“ više je od udruge. Ona je zaštitni znak grada, kulturni simbol koji se pojavljuje tamo gdje se stvaraju kolektivna sjećanja.
To potvrđuju i brojni osvrti koji orkestar nazivaju „prepoznatljivim glazbenim simbolom Broda“ i jednim od najvažnijih dionika njegova kulturnog života.
U tisućama nastupa, u hodovima kroz grad, u tihim večerima kada se glazba prolije ulicama, „Željezničar“ je postao arhiva osjećaja — arhiva koja ima zvuk.
Njegovi članovi odrastaju kroz glazbu, a ondje gdje oni odrastu, glazba ostaje — kao trag na asfaltu korza, kao šapat u prolasku povorke, kao ritam koji ne prestaje odzvanjati i onda kada instrumenti utihnu.
Kada limena glazba „Željezničar“ krene niz ulicu, ljudi se ne okreću samo zato što čuju glazbu.
Oni čuju povijest.
Čuju generacije koje su nosile instrumente u rukama težim od njihovih godina.
Čuju voditelje koji su znali da je svaki takt i čin ljubavi i čin odgovornosti.
Čuju grad koji diše.
I dok Brod mijenja svoj izgled, svoje ljude, svoje ritmove, jedno je stalno:
limena glazba koja ga prati već gotovo jedno stoljeće, od prve budnice do današnjih svečanosti, od skromnih početaka do statusa kulturnog simbola.
To je „Željezničar“ — glazba koja ne svira samo note, nego vrijeme.
Tekst i fotografija, Antun Lukšić
