Ponekad mi se čini da je nestanak seljaka tiši od gašenja svijeće na vjetru. Ne čuje se ništa — ni lom ni prasak — samo jednoga dana shvatiš da je ugašeno. Ono što je nekada bilo srce svakog kraja, puls zajednice i najdublji temelj našega identiteta, danas živi tek kao sjenka u sjećanjima staraca i na požutjelim fotografijama koje vise iznad šporeta, u kućama čiji se krovovi naginju pod težinom vremena. A te fotografije, koliko god statične bile, još uvijek pričaju glasnije nego mnogi od nas: pričaju o rukama što su znale tlo bolje nego što današnje ruke poznaju tipkovnicu, o očima koje su razlikovale vrste oblaka kao da čitaju stari rukopis, o uspravnim leđima unatoč mukotrpnom radu, o ponosu koji nije trebao potvrdu nikoga izvana.
Ja sam odrastao uz takve ljude. Seljaci su bili stupovi svijeta. Nisu imali mnogo, ali su imali nešto što se danas ne uči ni na jednom fakultetu — imali su smisao. Svako jutro, svaki zalogaj, svaki udah bio je isprepleten s prirodom, s ciklusima koji se ne mogu ubrzati ni prevariti. I kad razmišljam o njima, ne vidim samo pojedince, nego čitavu civilizaciju koja se gasila stoljeće po stoljeće, sve do danas, kada je već pri kraju da postane spomenik sama sebi.
Kada govorimo o nestajanju tradicionalnog seljaka, ne govorimo samo o nestanku ljudi — govorimo o nestanku načina života starog stotinama godina. Zemlja je bila njihova knjiga, krava njihova dragocjena suputnica, a vinograd njihova molitva. Sve je imalo smisao, sve je imalo red, i taj je red bio sakriven u svakom kamenu, u svakom grumenčiću zemlje, u svakom primjeru kako se živjelo „skromno, ali dostojanstveno“.
Danas, male parcele koje su hranile generacije propadaju. Obradiva zemlja postaje šikara, pusta i nijema, jer više nema te ruke koja je znala kad je dan za tanjuranje, kad je dan za opuštanje, a kad za strpljenje. Naši su stari znali da priroda nikada ne griješi — griješi samo čovjek kad misli da je iznad nje. Danas, kada traktori zamjenjuju konje, a industrija zamjenjuje zdrav razum, sve više vidim kako se ona mala domaćinstva, stanovi i salaši, što su nekad bile ponos svakog kraja, gase jedna za drugom. A s njima nestaje i sve ono što se ne može kupiti novcem: kapljice jutarnje rose pomiješan s mirisom svježe pokošene trave, škripa starog drvenog tora, ritam njihanja kante, muk krave koji odzvanja kao da pripovijeda o prošlosti.
Možda najviše boli to što se gasi i duh. Mladi odlaze, ne zato što su loši, nego zato što svijet od njih traži nešto što selo više ne može dati: sigurnost bez rizika, život bez neizvjesnosti, trenutnu zaradu. Seljak nikada nije živio „od danas do sutra“ — on je živio od žulja do žulja, od zime do zime, uvijek svjestan da se mora boriti, ali uvijek i zahvalan što ima za što se boriti.
Danas, kad prođem pokraj starih drvenih štala i ambara, osjećam neku tihu krivnju. Kao da sam dio generacije koja nešto duguje prošloj, a već vidi da će taj dug zauvijek ostati neplaćen. Vidim urušene pragove kuća koje više nitko ne prelazi, vidim napuštene kolijevke iz kojih se više ne čuje plač, vidim polja koja čekaju da se netko vrati, a nitko ne dolazi. I shvaćam: nestanak seljaka nije samo ekonomska činjenica, nego kulturna, duhovna i emocionalna tragedija.
Seljak je bio čuvar zemlje, ali i čuvar smisla. Bio je tiha mjera vremena. Kada on nestane, nestaje i način razumijevanja svijeta koji se ne može nadomjestiti. Na njegovo mjesto dolaze strojevi, tržišta, planovi i projekti — ali sve to je hladno, beživotno, bez one topline koja je nastajala kad bi se čovjek u zoru, prije prvog svjetla, naslonio na ogradu tora i duboko udahnuo svježinu jutra.
A možda je najveći paradoks to što nikad nismo bili dalje od prirode, a nikad je više nismo trebali.
Zato, kad gledam fotografiju starice koja muze kravu, u tom prizoru ne vidim samo običan trenutak. Vidim nešto sveto. Vidim posljednju svjetiljku jednog svijeta koji nestaje, ali se još uvijek ne predaje. Vidim ženu koja je preživjela sve — ratove, zime, neimaštinu — i koja je i dalje uspravna, i dalje radi, i dalje čuva ono što su joj ostavili njezini. U njenim je rukama više mudrosti nego u mnogim današnjim poveljama, pravilnicima i grudama statistike koje nas uvjeravaju kako je „veliko“ jedino što ima budućnost.
Možda se jednog dana netko ipak vrati zemlji. Možda shvatimo da bez korijena nema ni krošnje. Ali danas, dok se mala imanja gase, a posljednji seljaci odlaze u tišini, ostaje nam samo da priznamo: svjedoci smo nestanka jednog načina života. I ako ga ne zabilježimo, ako ga ne sačuvamo barem u riječima i sjećanjima, nestat će kao da nikada nije ni postojao.
A ja vjerujem da je vrijedno boriti se protiv toga zaborava. Jer u svakoj šaci zemlje koju su naši stari držali, u svakom žitu, u svakom mukotrpnom radu, postoji priča o tome tko smo bili — i možda o tome tko bismo opet mogli biti.
Tekst i fotografija, Antun Lukšić
